Poziv čovjek

Samoubojstvo čovječanstva, evoluiranje u nekakvu novu raščovječenu vrstu ili neodloživa korjenita promjena stvarnosti – to raskršće sudbina osvjetljava nova knjiga Aneja Sama. A raskršće je tako dobro osvijetljeno, da poslije te knjige neće biti opravdanja za pogrešan pravac. 

Prelistaj knjigu Poziv čovjek 

Naročilo

Trima kratkim poglavljima – O smislu života; Nova odgovornost; Isplati li se dobar – na stotinjak stranica, autor nam izručuje zgusnuti duhovni ustroj čovječanstva u sasvim upotrebnom obliku. Izlaganjem nesnosnih suprotnosti našega vremena – masovno umiranje od gladi i prevelike gojaznosti; produbljivanje ponora između očovječenog i neočovječenog dijela čovječanstva... – autor nas na čudan način uvodi u stanje očaranosti novim spoznajama i istnama. Autorovi zaključci se nam u prvi mah učine nevjerojatni, a potom se čudimo da to nismo sami već davno zaključili. Sve se, naime, događa pred našim očima. Po iščitanoj knjizi začuđeni shvatimo: mi nismo mi – mi smo ono, što su od nas drugi učinili. Koji drugi? Država, vjerske zajednice, roditelji, intimni partneri, navike... A takvog sebe nećemo. I što sad? Autor je sasvim jasan: Svi imamo mogućnost da rodimo sebe kao dobrog čovjeka. I spasimo se. A kako roditi sebe novog? Pročitavši knjigu, shvatimo: Jednostavno. I čudimo se, kako to već davno nismo učinili.

Znajući, da su brojni mislioci bili sposobni osvijetliti raskršće sudbina – Homer, Solon, Heraklit, Eshil, Demokrit, Sokrat, Seneka, Dante, Erazmo Roterdamski, Sveti Augustin, Giordano Bruno, Swift, Voltaire, Schopenhauer, Nietzsche, Cankar, Krleža, Kosovel... – pitamo se, kako to, da se većinski dio čovječanstva nije niti na jednom raskršću odlučio za pravu stranu života. Knjigom Poziv čovjek razrješuje Anej Sam tu dilemu i popravlja manjkavosti prethodnika u rasvjetljavanju raskršća sudbina. Radi se o načinu upotrebe riječi. Sve društvene norme, navike, sve moguće utjecaje i sve autoritete, podređuje pravilnoj upotrebi besjede. Zato je svaka njegova riječ istinski odraz doživljaja odnosno nekog stanja. S takvim razumijevanjem upotrebe riječi, moguće je svako stanje – najuzvišenija ljudska htijenja i najužasnije oblike raščovječenja – „naslikati“. U realistički „naslikanoj“ stvarnosti, odjedanput shvatimo da živimo u kući od stakla. I jasno nam je: Sve će biti rečeno. Lijepa ljudskost će biti nagrađena, gnusnost osuđena. S jasnošću realizma u slikanju ljudi i pojava – bobu se kaže bob i kad govorimo o državnom suverenu, papi, Bogu... – je Anej Sam uistinu osigurao filozofskoj misli viši učinak.

Povećavanje jezičnog blaga – autor to osigurava s oživljavanjem zaboravljenih a lijepih starinskih besjeda, te stvaranjem novih – i izbjegavanje tvrdih pomodnih tuđica, dodatna je vrijednost te posebne knjige. Time, da je trećinu prostora knjige prepustio slikarima, nastavlja autor samozatajno ravnanje i omogućuje čitatelju viši estetski doživljaj (u knjigama Kam greš, Evropa i Kamo sutra je trećinu prostora prepustio misliocima). I, doista, korisno je: Kad se nam učini da autor nema pravo ili da pretjeruje, shvatimo da su isto još davno doživjeli (i drugim umjetničkim izrazom izručili) Giovanni de Modena, Rafael, Goya, Rački, Kraljević...

Anej Sam nam knjigom Poziv čovjek nudi mogućnost za dosezanje životnog smisla i mijenjanje nepodnošljive planetarne stvarnosti. „Uobraženi guru“ (ili što slično) – mogući je prvi refleks pri čitanju te ocjene. Pročitavši knjigu, prožeti smo tugom – izgaraš li za opće dobro, opći si neprijatelj – i nadom: Čovjek još uvijek ima neku mogućnost!